Svrha šerijatske nauke jest istinsko spoznavanje Allaha. Zato su svi Allahovi poslanici poslati da cijelo čovječanstvo upoznaju o Allahovu vahdanijjetu - jedinstvu, vahdeti vudžud. Pa veli Allah dž.š. u Kur'anu, este'izubillah: "Stvorio sam džinne i ljude samo zato da Me upoznaju tj. da Mi robuju." Zato su Kur'an i hadis glavni izvori islamske nauke koja se naziva općim imenom "fikh", od "fekahetun", znači oštroumnost, spoznaja, razumijevanje. Sam ovaj naziv stoji u vezi sa 122. ajetom iz devete sure, kao i sa hadis - tefkihom što ga je predao Ebu Hurejre, te je kao takav dat šerijatskoj nauci. Obzirom na njezinu svrhu i konačni cilj fikh se dijeli u tri dijela: fikh o vjerovanju, fikh o plemenitom ponašanju i fikh o poslovanju. U pogledu shvatanja i razumijevanja ovih grana fikha imadu dva pravca. Jasnije rečeno, fikh ima dva stupnja: niži i viši; niži stupanj je svakome jasan i fikh u ovome smislu naziva se "fikhi-zahir" - jasni fikh. Pored ovoga fikha postoji viši stupanj koji ne može svako oko da vidi i razumije, u kojemu je ključ i preduvjet fikhi zahir. Taj viši stupanj fikha naziv se fikhi-batin skriveni, nutarnji fikh. Ovaj fikh je jezgra i suština šerijatske nauke. Obzirom na veličinu i važnost ovog velikog fikha islamski su ga učenjaci definirali mnogim definicijama, a time su mislili samo na jednu stvar i gledali u jednu nauku. Taj veliki fikh naziva se i ilmi-tesavvuf.
Egri Dereli šejh Ibrahim efendi, umro 166. po hidžri u Carigradu sastavio je jednu kasidu od 54 stiha u kojoj je svaki stih jedna definicija tesavvufa. I ujedno cijela kasida jedna definicija. Da dobijemo jednu zaokruženu definiciju tesavvufa evo nekoliko stihova iz pomenute kaside. Ovdje ćemo ispustit ibadu pošto je kasida na turskom jeziku, samo ćemo joj dati značenje.
Tesavvuf je u početku biti sufija bez svoga ja, tj. potpuno predanje apsolutnoj volji, a na kraju biti sultan po srcu i osjećajima. U tarikatu, tj. u derviškom redu imenom tesavvuf nazivaju uništenje tjelesnog života, tj. požude i strasti, a stvarno čovjek da bude gost božanskih tajnih dvora. Tesavvuf nazivaju "izgaranje u vatri Božanske ljubavi", pretvoriti i zabaciti knjigu događaja. To su uvjeti tesavvufa, tj. da čovjek bude energičan i izdržljiv u svakom za islam hairli poduhvatu i da ne poklekne. Jednom riječi, da legne na tevekkul, a da se saburom pokrije. Tesavvuf je da čovjek bude potpun musliman; i u osjećanjima, i u vršenju dužnosti. Tesavvuf znači pravo spoznavanje Allahovih zakona i mudrosti. Tesavvuf znači istinsko poznavanje vjerskih principa. Tesavvuf je da čovjek bude tajna slavljenoga u domu Ljubljenoga, tj. Allaha. Tesavvuf je da muslimanovo srce bude Allahovo carstvo. Tesavvuf je da čovjek u svakom dahu stigne sa istoka na zapad, i obratno. Tesavvuf je da čovjek bude pastir ovih svih stvorova Allahovih. Tesavvuf je da čovjek vidi Istinu, tj. Allaha u svim bićima i atomima svijeta. Tesavvuf je da čovjek poznaje sve propise Kur'ana. Tesavvuf je da sufiji bude lahka svaka poteškoća. Tesavvuf je da čovjek bude obojen sa Allahovim pozivom: « Vrati se svome Bogu!» Tesavvuf je da se sufijina svaka dlaka pretvori u oko, tj. da sve vidi. Tesavvuf je da čovjek bude podnosiv i izdržljiv kao ashabi ehli- sofe, te da bude mudar i pravedan. Tesavvuf je da u čovjekovom srcu tako tvrdo stoji Muhammedov šerijat kao nepomična stijena. Iz navedenih stihova jasno je da je tesavvuf muslimanov istinski i pravi ilmu-l-hal. Imami A'zam, imajući sve ovo u vidu definirao je fikh sa tj. čovjekovo poznavanje šta ima činiti i čega se treba kloniti u životu na ovom svijetu. Pored ovog općeg značenja tesavvuf u specijalnom smislu označuje jednu zasebnu granu nauke, jasnije zasebnu školu i smjer u shvatanju i tumačenju principa islama, te kao takav se naziva, mudroslovlje dobrih i pobožnih. Tesavvuf obzirom na njegov glavni izvor naziva se i - od Boga inspirisano saznanje i - Allahova nauka. Tesavvuf kao intuitivni metod za ovo saznanje zove se . Tesavvuf kao metod za viši stupanj saznanja o Allahu, o njegovim savršenstvima i o materijalističkom svijetu naziva se i - istinska nauka i nauka pravog saznanja. Budući su istinska i žarka ljubav i poštovanje prirodna posljedica višeg stupnja saznanja o Allahu, to se i tesavvuf naziva nauka istinske ljubavi. S obzirom na to da se tesavvuf u punom smislu riječi ne može steći u školi, nego je njegov izvor inspiracija i revelacija, zato se on naziva
Karakterišući tesavvuf kao , jedan sufija veli.: "Naučili smo ga (tesavvuf) bez riječi i glasova, čitali smo ga bez pogreške, a da nam nije ništa omaklo." Tarik znači put koji vodi Allahu. Pošto ovaj put nije lahak, i nije jednostavan, onda mora svaki Allahov rob naći sebi vodiča koji u potpunosti poznaje taj put, a taj se vodič zove kamili-muršid - savršeni vođa koji poznaje sva duševna oboljenja i poznaje lijek oboljenja. I on s vremena na vrijeme daje svom muridu lijek protiv te bolesti tako da on kao specijalista duševnih bolesti liječi svog murida dok ga ne izliječi.
Duša je glavni faktor života, i ona ne umire, nego prelazi iz jednog svijeta u drugi, samo mijenja život. Pa ko očuva čistoću svoje duše taj će sretno uživati na budućem svijetu. A čija duša oboli, taj će vječito snositi smrtne gorčine, a nikad neće umrijeti, tj. vječito će biti u patnji na ahiretu. Imami Gazalija je najbolje opis'o u svome "Ihjau" šta je ruh - duša, šta je 'aki - pamet, šta je kalb - srce, i šta je nefs.
Nefs ima dobre osobine, a ima i loše. Ima sedam vrsta nefsa, ima sedam mekama: nefsi emmara, nefsi levvama, nefsi mulhima, nefsi mutmeinna, nefsi radija, nefsi merdijja i nefsi kamila. Najopasnija je nefsi emmara. To je ona osoba koja se utapa u užitke ovosvjetske, u koga su ovladale njime njegove strasti i on je na tako niskom nivou, gore nego životinja. Kada je Jusuf a.s. žena sejjidova Zulejha uvela u sobu i nukala da s njom učini zinaluk, njemu je omogućio Allah da se spasi ženskog zla. Pa kad se kasnije obistinilo da je nevin i da nije ništa kriv, a to je sama Zulejha posvjedočila, tada je rekao Jusuf a.s.: "Ja se ne odričem da nemam strast, ali zaista nefsi emmara vodi čovjeka na velike grijehe, osim kome se smiluje moj Gospodar", tj. samo koga Allah sačuva. Dok je u takvom stanju jedan rob on ne zapaža nikako svojih grijeha. On je u velikom mraku i on tada potpuno suprotno rasuđuje, kontra gleda, sluša, i suprotno govori. A ko se potrudi pa pričepi svoje strasti pa iziđe na drugi basamak, u nefsi levvamu, tada on zapaža svoje grijehe velike, pa kad uradi kakav grijeh kori sam sebe što je to uradio. A Allah dž.š. veli: "Ja se neću kleti dušom koja sama sebe kori." A ko se i odatle popne na treći basamak, u nefsi mulhimu, tada on zapaža i male grijehe i postidi se pa gleda što prije da se pokaje. Allah dž.š. veli: «On je u nju (u dušu) udahnuo i zlobu i dobrotu, tj. čistoću.»
"Spašen je onaj koji očuva čistoću svoje duše", pa ako se potrudi i žrtvuje i pokori Allahu, onda se popne na četvrti basamak, u nefsi mutmeinnu. Allah takvog roba doziva i veli: "O ti smirena dušo! Vrati se svome Gospodaru..." - tada prelazi u nefsi radijju, a iza toga prelazi u nefsi merdijju; Allah kaže da je s njim zadovoljan, a i on s Allahom, a ko uspije pa se popne na sedmi mekam, u nefsi kamilu, tada je on potpuno u audijenciji kod Allaha. Samo treba da preseli džism, njegovo tijelo, i njemu su sa Allahove strane otkriveni kerameti. Preko takvih ljudi teče cijeli dunjaluk i sve što se na njemu zbiva. To su ljudi po svojim osobinama i dobrim vladanjem i dobrim djelima najbliži Allahu.
Jednom prilikom kad je sjedio Alejhisselam sa ashabima, došao je nepoznat čovjek i sjeo prema Alejhisselamu i selam mu nazvao i pitao ga: "Kaži mi šta je iman?". On je proučio šest imanskih šartova. Upitao ga je šta je islam. Proučio mu je pet islamskih šartova. Pitao ga je šta je ihsan. Odgovorio je: "Da Allahu robuješ kao da Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi." Ovo je bio Džebrail a.s. u čovječijem suretu da pouči ashabe vjeri - dinu. To je glavni cilj svakog mu'mina da iskreno robuje Allahu i da u ime Allaha sve radi. Jedan je put Allahov, a to je sirati -mustekim koji vodi vječitom spasu, a 72 su staze šejtanske. Ko god oklizne sa kolosijeka Allahova, odmah je up'o u mrežu šejtansku. Samo treba slijediti one učene ljude koji u potpunosti slijede Alejhisselama, i to su pravi nasljednici u misiji, što se kaže.
Zato su najviši kapaciteti islamske nauke dali na izučavanje ilmi tesavvufa i napisali su ogromne kitabe i proširili islam i preveli mnoge milione ljudi na islam, i cijeli su svoj život proveli u traženju nauke i pisanju kitaba tako da mi danas nismo u stanju pročitati te njihove gotove kitabe napisane. Zato svaki musliman koji želi biti sufija - murid ili derviš, on mora imati muršida tj. šejha, tj. mora naći jednog savršenog vođu koji tačno slijedi Alejhisselama u svemu. Svaki murid koji želi to biti on mora imati uslove pod kojima može biti derviš.
Prvi uvjet je taj da se Allahu istinski pokaje od svih grijeha, velikih i malih, i da na tom pokajanju bude ustrajan. Drugo, da poznaje islamske propise i da ih se dobro pridržava, ali da poznaje sve što je grijeh u islamu pa da ga se čuva. Treće je da se dobro čuva u svome robovanju širka i murailuka, da u njemu ne postoji više ono ja. To treba sve vršiti čisto, sa svega srca, samo u ime Allaha. Četvrto je, treba dobro čuvati farzove Allahove kao najvišu svetinju, jer mu je mnogo veći džunah propustiti jedan farz nego običnom čovjeku. Peto je da uljepša svoje vladanje, svoj moral, da prečisti svoju ćud i svoju narav. Šesto je da dobro čuva sunnete Alejhisselama, jer su za njega sunneti kao far do vi. Sedmo, da bude potpuno odan i pokoran svome šejhu i da bez njegove dozvole ništa ne radi, da s njim što više sjedi u mehabbetu, i da voli više svoga muršida nego ikog na svijetu, jer mu je on duševni roditelj i treba biti spreman izvršiti svako njegovo naređenje. Ne treba se upuštati pred svojim šejhom u govor i kojekakve šege, ne treba ni sjedati ni ustati bez izuna svoga šejha. I kud iš'o i gdje god bio treba imati u vidu svoga muršida. Takvi imati stid u svome djelovanju kao da je uvijek kod tebe muršid.
Dalje treba biti pravedan, iskren, čovjek na Allahovom putu. Treba biti strpljiv, darežljiv, sažaljiv, prema cijelom stvoru, ponizan, skrušen, koristan svakome. Treba da ga veseli svačija radost, da ga žalosti svačija žalost.
Dalje, pored farzova i sunneta da više puta posti nafilu i da klanja nafilu, da koristi cijeloj zajednici i da ima lijep adab, tj. islamsku naobrazbu. Treba da izbjegava loše društvo, a da se miješa sa lijepim društvom. Treba imati veliku bogobojaznost, da ne bi navuk'o srdžbu Allahovu, da ne bi koga uvrijedio ili ozlijedio, ili koga oštetio ili nekoga ožalostio. Treba se čuvati tuđega hakka kao zmije ljute i uvijek biti budna srca i upućivati svoj evlad na dobra djela i odgajati ih u duhu islama.
Ovo su uglavnom uvjeti pod kojim se može biti u pravom smislu murid ili derviš. Tako isto, svaki, ako želi da sretno prođe na obadva svijeta treba da potraži sebi kamili - muršida koji će ga voditi pravim putem. I kamili - muršid ima svoje uvjete i šartove pod kojima može biti kao muršid.
Prvo je, muršid mora poznavati sve šerijatske propise, do skrajnosti. Drugo je, da poznaje Allahovu veličinu, da poznaje Njegovu nadmoć, uzvišenost; da zna i da vjeruje da je AUah Uzvišeni jedan, u Svom Zatu i u Svom sifatu, i jedan je koji je sve izveo i iz ništa sve stvorio. Nadalje muršid mora biti onaj koji sa velikim lezzetom i slašću spominje Allaha. Treće, da muršid poznaje sve duševne bolesti i kako se one liječe i da ima te lijekove koje kad treba dati svom muridu kao injekciju, da poznaje i šejtansku vještinu i njegovu maštu, pa da zna upozoriti svog murida da ga se dobro čuva. Četvrto je da ima izun od svoga šejha da može iršad činiti ljude na pravu stazu. Dalje, kamili - muršid je onaj ko ima najljepše osobine, koji tačno slijedi Alejhisselama, i u vjerovanju, djelovanju i vladanju, koji nema ljubav za dunjalukom niti radi za interes ovoga svijeta, ne traži ni časti ni položaj na ovom svijetu. To su obilježja muršida: malo jede, malo spava, malo govori, puno klanja, dijeli sadaku, posti nafilu, ima lijepo vladanje, ima sabur - strpljivost, šukur - zahvalnost, iskreni tevekkul -oslonac i pouzdanje u Allaha, čvrsto vjerovanje, darežljivost -kana'at, šparanje, blagost, poniznost, stid, pouzdanje, dostojnost, i slično ovim osobinama. Ko nađe muršida pod okvim uslovima, neka ga dobro čuva i slijedi u životu. Tu će naći spas na oba svijeta, jer je rečeno: "Šejh je u svom narodu baš k'o Pejgamber u svom ummetu."
I ovo je rečeno: "Ko nejma pravog duševnog vođe, njemu je vođa šejtan -sotona." Nama je svima muršid Alejhisselam, ali pošto mi nismo svi učeni, niti smo u tom vremenu da čujemo Alejhisselama i da ga vidimo, mi moramo naći učena čovjeka koji je nasljednik Alejhisselama u misiji. Zatim treba svaki murid da klanja što više namaza za svojim muršidom. Ovaj je dunjalukvrlo kratak: "Ovaj je dunja samo jedan čas, pa iskoristite taj čas u pokornosti Allahu."
Nemoguće je opisati ovu granu nauke. Iman - vjera ima sedamdeset i nekoliko ogranaka, prvi je ogranak la ilahe illallah, a posljednji ogranak uklonuti kamen ili granu sa puta, što prolazniku smeta. Šerijat je stablo koje ima žile. To je temelj islamske nauke. A oni stubovi i grane toga drveta su tarikati - to je ilmi-tesavvuf, a plod ovoga drveta je hakikat - istinsko poznavanje Allaha, tj dok čovjek ne okusi te voćke, on ne može znati njen ukus. Tako isto, dok čovjek ne prouči ilmi-batin ili ilmi-tesavvuf, on ne može doći do hakku-1-jekina - do istinskog uvjerenja ili do osvjedočenja, on ne može spoznati veličinu Allaha. A ne može istinski vjerovati Allaha dok ga ne upozna. Da bi spoznao Allaha mora spoznati sebe:
"Ko upozna sebe, upoznao je Allaha dž.š." Drugim riječima, ko bude u stanju da spozna svoju nemoć, manjkavost, da spozna svoje duševne mane, svoje duševne osobine, koliko to dokuči i koliko to upozna, toliko je u stanju spoznati Allaha. A mi smo svi došli na ovaj svijet, i to je glavna svrha našega života, spoznaja Allaha dž.š. Koliko jedan rob spozna Allahovu veličinu, njegovu nadmoće, njegovu umjetnost i mudrost, toliko i vjeruje Allaha, koliko vjeruje Allaha, toliko ga i spominje i zikir čini, a koliko ga zikir čini i srcem i dušom, toliko je i blizu Allaha. Ko najviše šta miluje i voli, taj najviše o tome i govori Zato svaki murid treba da voli više Allaha dž.š. nego i sam sebe, da voli Alejhisselama više nego i svoju djecu, svoje roditelje, i od svega svijeta da mu bude draži, da mu bude njegov glavni cilj i težnja zadovoljstvo Allahovo.
Ima jedan hadisi- kudsi gdje Allah veli: «Ko god nije zadovoljan na Mojoj sudbi, tj. odredbi, i ko nije zahvalan na Mojim blagodatima i nije strpljiv na Mojim iskušenjima, nek traži drugog boga osim Mene», tj. Ja ga ne priznajem za Svoga roba. Prema tome, kad znadosmo šta je svrha našega života, onda trebamo da se žrtvujemo i moralno i materijalno na ovom svijetu, pa da bi postigli konačni cilj radi čega smo i došli na ovaj svijet, jer je ovaj svijet njiva ahiretska . Kako čovjek posije na ovome svijetu tako će tamo požeti. To su naša djela.
A sada molimo Uzvišenog Allaha da nas uputi na pravi put, da nam osvijetli naše duše i naša srca, i da nam 'afv učini i oprosti grijehe naše, da oprosti grijehe našim roditeljima i muslimanima i muslimankama.